Cijelo iduće jutro bi upotreljeno, da se pripremi potrebno za nastavak putovanja. Osim spomenutog šesteroprega i kočije s četiri konja i osim konja za gospodare i sluge, odlučiše uzeti druga dva teretna konja, osam arbanasa, to jest pokritih kola sa dva konja, i deset kola, koja će vući po dva vola.
(...)Po ovom smo rasporedu ručali kod Malog Mosta; odatle smo u 2 sata poslije podne krenuli prema Velikom Mostu. Prošli smo kroz šumicu, koja se nalazila na mjestu zvanom Haramidere, to jest, dolina lopova.
(...)U 5 sati stigosmo do Velikog Mosta. Za noćište smo dobili dvije dovoljno velike grčke kuće; jedna je bila kuća njihova Papasa, to jest svećenika ili župnika. To se mjesto po turskom zove Bujuk-Čekmedj, to jest Veliki Most.
(...)

Idućeg smo jutra, oko 8 i po sati, poslije uobičajenog doručka, otputovali za Silivriju. Naišli smo najprije na grčko selo zvano Karaklikioj.
(...)Prošli smo zatim mimo drugo grčko selo zvano Kumburgas, koje je veoma porušeno, a spalo sad već na samih trideset kuća.
(...)Oko 1 sata stigli smo do nekog većeg sela zvanog Burgados, koje Sozomen naziva Livados.
(...)U Burgadosu smo našli silu tatarskih konja, a i narednih dana smo ih sretali vrlo mnogo u velikim skupinama. Vode ih na prodaju u Carigrad i nevjerojatan je broj, koji tamo stiže svake godine.
(...)Iz Burgadosa smo otputovali u 3 i po, a stigli u Silivriju u 6 sati. To je veliki grad.
(...)

Sutradan napisasmo pisma za Carigrad i poslasmo ih po janjičaru; a zatim smo oko 10 i po krenuli za Čorlu.
(...)Toga smo jutra napustili more i nismo ga više vidjeli za cijeloga putovanja. Mene zamoliše, da se latinskim epigramom oprostim s morem. Prije nego stigli smo u Kinikly, gdje smo se zaustavili, da založimo, sastavio sam ga ovako, a gospodin Hübsch je rijeći gospođi protumačio na talijanski:

Pošto je sve bilo uređeno, otputovasno idućega dana u 11 i po za Karisteran.
(...)Naši ljudi, koji su jašili te imali puške i pištoljem opskrbili su nas različitim vrstama ptica, što se viđaju na onim prosranim poljima, među njima i ševa. Dok je svršilo putovanje toga dana, a to je bilo oko 4 sata, nalovili su ih svakojakih. Karisteran, kamo smo stigli, varoš je od oko sto turskih obitelji; izvan mjesta je veliki kamen han, što ga je sagradio Rustan-paša, zet Sulejmana I.
(...)

Sutradan ujutro u 10 sati otputovasmo za Burgas.
(...)Poslije tri sata putovanja naišli smo na česmu. Zaustavismo se, pa se okrijepismo hranom. Slijeva smo ugledali toga dana velik umjetni brežuljak, do vrha kojega su uzlazili dvjema putovima, što se vijugahu uz njegove strane. Zove se Murat-tepeci, to jest Muratov brežuljak. Otputovasmo u 4 sata s mjesta, gdje se nalazila česma, a stigosmo u Burgas oko 5 i po.
(...)Burgas je grad, koji se u davnini zvao Arcadopolis, a sadašnje njegovo ime je iskrivljeni Pyrgos.
(...)

Idućega jutra otputovasmo prema mjestu Kircklise u 7 sati, a pospješismo odlazak, jer smo toga dana morali putovati osam sati. Pokraj mjesta, gdje smo prenoćili, razdvaja se put nadvoje. Lijevim putem ide se prema Mađarskoj preko Jedrenja, a desnim prema Moldaviji i Poljskoj preko Kircklise. Mi smo pošli ovim posjednjim putem.
(...)Malo poslije 4 sata stigosmo u Kirklise. To je vrlo velik grad, a stanovnici su mu uglavnom Turci, ali ima priličan broj grčkih kuća.
(...)

Idući je dan bio određen za odmor. Trebalo je konjima dati, da malo odahnu, jer su oni u tim krajevima veoma slabi, a i poslugi, koja svaki dan imaše mnogo posla s natovarivanjem i istovarivanjem svega, što je bilo potrebno, uključivši krevete, sol, sjedalice i kuhinjsko posuđe. Taj nam je odmor došao u dobar čas, jer je cijelo jutro bjesnila kiša, koja započe u zoru.
(...)Tu smo večeri opazili, veoma visoko u zraku, 4 od onih papirnatih naprava, s dugim repovima, što ih zovu repatice ili zmajevi.
(...)

U 18. stoljeću zmajevi su se smatrali igrom za dječake.

Sutradan izjutra otputovasmo za Kanara u 10 i četvrt. Nakon 3 sata i tričetvrt stigosmo u tursko selo Kitros, a kad smo ga prošli, zaustavi smo se na kratko vrijeme, da se malo okrijepimo jelom. Poslije 6 sati i po naiđosmo na bugarsko selo Kogiatarli, a u 7 i po stigosmo u Kanara. Cijeloga tog dana promatrasmo s obiju strana najljepši kraj, što ga čovjek može zamisliti, sav zelen i rascvjetan. Bilo je i kiše u više mahova.
(...)

Dosta je bilo muke, dok su se stvari konačno uredile, pa smo zato tek u 1 sat mogli otputovati za Faki.
(...)Ceste su bile veoma blatne, a na različitim mjestima i vrlo razrovane. S obiju strana bilo je vrlo mnogo obrađenih polja; zdesna vidjesmo veliko selo. Često nas je pratila obilata kiša. Nešto prije nego stigosmo u naše selo, sreli smo stražu s bubnjem, a takve su straže razmještene po mnogim mjestima onih brda zbog veće sigurnosti putnika. Stigli smo u Faki oko 6 sati, jer smo zbog loših putova trebali sat više nego obično.
(...)

Idućeg jutra padaše veoma jaka kiša, koja je počela još noću i lijevala do podneva. Htjeli smo na svaki način otputovati, ali kako smo zakasnili i zbog lošeg vremena i zbog drugih svakojakih nezgoda, zadržasmo se naposljetku cijeli dan, a prije večeri kišilo je opet u nekoliko mahova.
(...)

Izjutra krenusmo u 8 sati za Karabunari. Putem smo naišli na veliku i dugačku šumu.
(...)Neobično veliko blato mnogo nam je smetalo na tom putu, koji je imao da traje 4 sata, a prevalili smo ga za 5 sati, jer smo prispjeli u 1 sat. Karabunari je veoma veliko selo sa pet do šest stotina turskih i bugarskih kuća. Leži u prekrasnoj dolini, ravnoj i obrasloj travom i cvijećem. Presijeca ga rječica. Između gorskog bila s jedne i brežuljastih kosina s druge strane, ta mi se dolina učini široka otprilike po milje, a duga nekoliko milja.
(...)

Tlo u bugarskom selu Karabunari većinom se sastoji od pjeskovite ilovače, a okolne padine posebno su pogodne za uzgoj vinove loze.

Ujutro ustasmo u pet, da bismo mogli rano otputovati za Aidos, koji je bio udaljen 8 sati hoda, ali zbog loših cesta ti su se satovi mogli i produžiti.
(...)Prošli smo kroz lijepa ravna polja i vidjeli tu mnoštvo roda, koje se šetahu po livadama. Nakon još jednog sata i po vožnje našli smo se u tatarskom selu Harmanli, kamo je upravo po sata prije bio stigao neki drugi tatarski knez, kojemu je ono bilo apanažom. Tu nam je rekao neki Tatarin, da je Karnabat sat daleko odanle.
(...)

Sutradan smo ostali, da se odmaramo, jer su konji bili polumrtvi, a sva čeljad veoma umorna od putovanja, koje je trajalo gotovo neprekidno 13 sati. Odmah izjutra mogli smo vidjeti divni položaj Karnabata, velike turske varoši, koja leži dijelom u ravnici, a dijelom na posljednjoj padini niskoga gorskog bila ili, radije, visokih brežuljaka, kojom se padinom svršuje širina nastavaka Rodopa.
(...)

Sutradan izgubili smo mnogo vremena, da dobijemo tražena kola.
(...)Razgovarali smo i dogovorili se, pa kad se mišmadar konačno obvezao, da će ih do večeri svakako pribaviti, mi smo odlučili otputovati za Dobral s kočijama, kolima i konjima pretpostavljajući, da put neće trajati više od 4 sata.
(...)Čim smo poodmakli, počela nas je smetati kiša, a putovi su bili tako blatni, da su konji teško izvlačili noge.
(...)Blato je bilo tako duboko i voda tako visoka, da smo se poslije kraćeg savjetovanja vratili natrag u selo, odakle smo se dva sata prije bili uputili.
(...)

Razočarali smo se, kad smo se probudili osmoga ujutro. Kola nisu bila stigla, pa smo ih uzalud neko vrijeme očekivali.
(...)Kad smo ga o ovome ozbiljno obznanili, trgnuo se i odmah našao kola uzevši neke i na silu; ali vrijeme je već bilo toliko poodmaklo, da nismo mogli otputovati, i tako smo morali u tom mjestu ostati cijeli treći dan.
(...)

Međutim se preko noći vrijeme lijepo popravilo i ujutro je bilo veoma lijepo.
(...)Otputovali smo u 8 i ¼ za Dobral, ali da nađemo drugi most, kojim bismo mogli prijeći preko one jučerašnje rječice, dugo smo naokolo išli po onoj prekrasnoj nizini i vidjeli u njoj nekoliko sela.
(...)Prispjeli smo konačno u Dobral tek u 4 i ¼, ali pri kraju puta, bar na milju duljine, blato je bilo toliko strahovito, da su nas konji, uz sav odmor od tri dana, s teškom mukom izvukli, premda smo uostalom i mi na najlošijem mjestu, da bismo izbjegli blatu, ušli kroz dobrim dijelom istrganu živicu.
(...)Dobral je malo bugarsko selo od oko 60 kuća, a smješteno je u dosta velikoj dolini, među planinama,u kojima se počinje lanac Balkana, t.j. Emo.
(...)

Na višim predjelima planine Balkan uglavnom se uzgajaju ovce. U dolinama je glavna gospodarska grana šumarstvo.
U plodnim nizinama stanovništvo se uglavnom bavi ratarstvom.

Napokon smo otputovali u 11 i ¼ prema Šalikavaku i ušli odmah duboko u planine.
(...)Poslije male uzbrdice i nizbrice izbismo u dolinu, kojom protječe rijeka Kamčik, preko koje treba da putnik u Aidos prelazi oko 40 puta.
(...)Prije nego se popesmo uvrh doline, naišli smo s lijeve strane na uistinu prekrasan slap neke vode, koja se spuštala naglo dolje u dolinu i spajala se s drugom, što je isto tako niz nju tekla, te stvarala rečenu rječicu.
(...)Usred te doline ukaza nam se traženo selo Šalikavak, u koje smo ušli oko 7 sati nakon gotovo sedam sati putovanja, ako se izuzme zaustavlajnje zbog objeda.
(...)

U 10 i ¾ uputismo se prema mjestu Dragokioi, pošto su u svaku kočiju upregli po tri para bivola, a u zatvorenu kočiju par volova i par bivola, no kako su ovi naši bivoli bili bolesni, kad smo nešto kasnije na polju uz cestu ugledali par bivola s njihovim gospodarom, otrča tamo jedan janjičar, pa ih na silu doveo i također upregao u kočiju.
(...)Ono nastavaka Rodopa, što smo bili prešli, osim par mjesta, gotovo se i ne bi moglo nazvati imenom gora, jer je to prije niz brežuljaka. Na tim dvjema mjestima bilo je golih kamenih slojeva i razmaknutih stijena.
(...)Stgli smo u Dragokioi u 5 i ½.
(...)

Nadali smo se, da ćemo ujutro brzo opremiti, ali kao obično, mišmadar je stvorio poteškoća.
(...)Da bi to spriječili, dolazio je više puta seoski pisar nudeći 40 pijastera, ali mišmadar je bio uporan, pa smo konačno i 10 i ¾ otputovali u Šiumlu.
(...)Prošli smo kroz dolinu smještenu između visokog bila Balkana i drugih manjih planina, posred koje protječu rijeka. U njenu vrlo širokok koritu tekla su dva rukava, a voda im ne prelazaše visinu konjskih koljena.
(...)Stigli smo napokon u Šiumlu u 4 i ½.

Ručali smo i otputovali istom i 2 i ½. Prošli smo prostranom i lijepom nizinom, koja se svršavala gotovo okomitim liticama.
(...)Nakon dva sata putovanja naišli smo na malo selo zvano Bulanac, kroz koje smo prošli. Drugo selo, nešto veće, opazismo s desne strane, na obronku brda, koje se zove Kaligerdže.
(...)U Jenibazar stigosmo oko 7 sati.
(...)

Odavde smo otputovali u 10 i ½ namjerom, da pođemo u Koslidže; ali, zbog gluposti ili zlobe mišmadara, ostali smo na po puta za Bygley. Nakon ure putovanja prošli smo kroz neko selo, za koje su nam rekli da se zove mali Koslidže. Oko jednoga sata stigli smo u spomenuti Bygley, malo bugarsko selo od četrdesedak kuća.
(...)

Petnaestoga ujutro oko 10 sati otputovasmo za Koslidže. Poslije sata putovanja namjerili smo se na malo selo Jastepe. Kraj je, kao obično, s obiju strana bio prekrasan, ali neobrađen, a put veoma dobar. U Koslidže prispjesmo oko 2 i ½.
(...)